Duboki uzroci kaosa u Francuskoj

Francuska je u mnogim velikim gradovima i predgrađima proživjela šest noći urbane gerile i nasilja visokog intenziteta, požara i organiziranih pljački nakon što je prometni policajac usmrtio sedamnaestogodišnjeg Nahela M. u predgrađu Pariza. Mladi Nahel, otprije poznat policiji zbog ponovljena nezaustavljanja na poziv prometnika, zbog vožnje bez dozvole i zlouporabe droga, tek je jedan od velikog broja vozača koji su stradali nakon što su odbili zaustaviti se na zahtjev prometne policije, a taj broj naglo raste posljednjih godina.

Siloviti prosvjedi u Francuskoj uslijedili su nakon ubojstva maloljetnog Nahela  / Snimio Lafargue Raphael / ABACA

Bilanca navedenih nereda uvelike je nadmašila onu nereda 2005, kada je nastala pobuna u predgrađima: 3.243 uhićenja prve noći nereda, izgorjelo je 5000 vozila, oštećeno gotovo 1000 zgrada, 10.000 zapaljenih kontejnera za smeće i 250 napada na policijske postaje ili žandarmerije, 700 policijskih službenika ozlijeđeno. Iako je  4. srpnja došlo do smirivanja nasilja i manje uhićenja, predsjednik Emmanuel Macron zatražio je od ministarstva unutarnjih poslova da zadrži masovnu prisutnost policije na ulicama. Fenomen amplifikacije i brze diseminacije informacija putem društvenih mreža odigrali su zaraznu ulogu ubrzivača maloljetničkog nasilja. Ti neredi i kaos, obilježeni potpunim izostankom bilo kakvih zahtjeva, potaknuti destruktivnim nagonom i pljačkom, razotkrili su socijalno razvezivanje, rastvaranje obitelji i svakog oblika autoriteta (škole i državnih institucija), ali i destrukturiranje identiteta i odsutnost osjećaja pripadnosti naciji, kao i zatvaranje u etničko-vjerski komunitarizam koji funkcionira kao paralelno društvo, svojevrsno protudruštvo s vlastitim zakonima i kulturnim kodovima.

Nakon gotovo četrdeset godina skupe i neuspješne politike integracije u problematičnim predgrađima, Francuska se suočava s krutom realnošću neuspjele politike asimilacije i etničko-vjerske komunitarizacije u urbanim predgrađima najvećih i manjim gradovima, koje često kontroliraju bande kriminalaca i narkokarteli. Na tu eksplozivnu situaciju upozoravali su brojni intelektualci, među kojima povjesničar Georges Bensoussan, koji je 2002. objavio knjigu Izgubljeni teritoriji Republike. Knjiga je to koja upozorava na situaciju u predgrađima.

Autor se bavi porastom antisemitizma, rasizma u obliku „frankofobije“ i seksizma u školama, a posebno među mladima sjevernoafričkog podrijetla. Naravno takve su teze naišle na kritiku lijevo-liberalnog politički korektnog establišmenta i službenih „antirasista“ koji su stigmatizirali autora zbog iznesenih zapaljivih teza. Bensoussan je upozoravao da su militantni antirasizam i neprestana viktimizacija manjina i emigranata u takvim četvrtima godinama onemogućavali bilo kakvu raspravu i dubinski uvid u stvarnost. Legitimno je zapitati se u svjetlu nedavnih nereda jesu li ti problematični teritoriji zauvijek izgubljeni i osvojeni. Takvo stanje također dovodi u pitanje valjanost socijalnog diskursa o socijalnoj zapuštenosti i siromaštvu i otvara kulturno-identitetsko pitanje mogućnosti mirnog suživota između većine francuskih građana i manjinskog komunitariziranog dijela pučanstva koji se ne prepoznaje u francuskom nacionalnom i republikanskom modelu.

Ono što je novo u odnosu na nerede iz 2005. jest organizirani napad na državne i gradske institucije i pokušaji ubojstva predstavnika lokalne vlasti. Francuske vlasti suočavaju se s ozbiljnim problemom ponovne uspostave reda i kontrole nad periferijskim teritorijima koje kontroliraju snažne i oružane grupe organiziranog kriminala koje ostvaruju velike profite od prodaje droge u samim tim urbanim zonama, u obliku paralelne ekonomije koja ne trpi upletanje policije. Ipak, velika većina ljevice (stranke, sindikati, ličnosti) odbija osuditi ekscese.

Francuski su građani duboko potreseni zbog kaosa i nevjerojatna vala mržnje izgrednika, koji su daleko nadmašili i potpuno zasjenili legitimne prosvjede zbog ubojstva mladog Nahela, tragičnog slučaja koji ne može opravdati napade na sve javne službe, policijske postaje, vatrogasce, škole, autobuse, poduzeća, trgovine. Neki govore o latentnom građanskom ratu i neizbježnom međuetničkom sukobu u dubokom podijeljenu društvu. Iako francuska vlada nastoji utješiti građane novim inicijativama urbanih, edukativnih, pravnih mjera, činjenica je da se opasna dalja etnička i građanska polarizacija društva nastavlja. Treba podsjetiti da su islamistički napadi 2015/16. već traumatizirali francusko društvo.

Novi nemiri u predgrađima razotkrili su krutu stvarnost duboko podijeljena društva. Bivši predsjednik François Hollande govorio je o opasnosti od podjele, a predsjednik Emmanuel Macron progurao je zakon protiv separatizma. Bivši ministar unutarnjih poslova Gérard Collomb izazvao je senzaciju svojim izvješćem o stanju u predgrađima kad je napuštao ministarstvo 2018. Izjavio je: „Danas živimo jedni uz druge, ali bojim se da ćemo sutra živjeti licem u lice, jednih protiv drugih.“ Takvo stanje identitetsko-kulturne podjele Jérôme Fourquet naziva „arhipelagizacijom“ Francuske – činjenicu da je zemlja suočena s procesima fragmentacije u različitim dimenzijama. Naime, po njemu, uvijek postoje društvene klase između elita i Francuske odozdo, podjele između teritorija, ne samo između gradskih središta i predgrađa nego i između metropole i onoga što se zove periferna Francuska.

Francuska se država također suočava s konkurentnim prisvajanjem monopola legitimne prisile od strane nedržavnih aktera: kriminalnih bandi, narkokartela i radikalnih političkih skupina. Dramatični događaji u Francuskoj razotkrili su koliko su krhke i ranjive demokracije, kao i sam pojam „javnog reda i mira“ i u priznatim „jakim državama“ poput Francuske, a društveno-identitetsko pitanje svakako će zauzimati važno mjesto kao glavni vrijednosni čimbenik društvene kohezije i stabilnosti.